INSTRUKCIJE IZ BIOLOGIJE - PROLAZAK TVARI KROZ MEMBRANU

INSTRUKCIJE IZ BIOLOGIJE - PROLAZAK TVARI KROZ MEMBRANU                  

Stanična membrana je tanki sloj građen od različitih vrsta molekula koji odvaja unutarstanični dio od vanstaničnog okruženja. Ona je u pravilu poluprospusni lipidni dvosloj izgrađen od bjelančevina i lipida. Tvari se u stanicu i iz stanice propuštaju prema principima osmoze, difuzije i aktivnog prijenosa. Uključena je u procese adhezije stanice, ionske vodljivosti i stanične signalizacije. Okružuje citoplazmu stanice i polazište je nekim strukturama citoskeleta. Ona okružuje prokariotske i eukariotske stanice.

Glavna uloga stanične membrane je zaštita od vanjskih utjecaja i oštećenja, te prijenos tvari kroz nju iz okoline u stanicu i obratno. Biološke membrane imaju pet srodnih, ali različitih uloga:

1. Definiraju granice stanice.
2. Služe kao mjesta odvijanja specifičnih funkcija.
3. Posjeduju transportne proteine koji omogućavaju i reguliraju kretanje supstanci unutar i van stanice, te između njenih pregrada.
4. Sadrže receptore potrebne za uočavanje vanjskih signala.
5. Osiguravaju mehanizme za međustaničnu komunikaciju.

Membrana je probirno (selektivno) propusna. Prolazak tvari može biti pasivan ili aktivan.
Pasivan prijenos tvari u stanicu zbiva se kada je koncentracija molekula izvan stanica veća od koncentracije unutar stanica (niz koncentracijski gradijent). Kod pasivnog prijenosa stanica ne troši vlastitu energiju za difuziju.

OLAKŠANA DIFUZIJA
Odvija se pomoću proteina prenositelja. Uvijek se odvija niz koncentracijski gradijent i ne troši energiju.

Prijenos tvari olakšanom difuzijom može se odvijati u jednom (u ili iz stanice) ili u dva suprotna smjera (istovremeno u i iz stanice). U jednom smjeru može se prenositi jedna (uniport) ili dvije molekule (simport). Protein prenositelj može istovremeno prenijeti i dvije molekule u suprotnim smjerovima (antiport).

Nosači propuštaju samo određeni tip molekula (glukoza, aminokiseline).

  

  

AKTIVAN PRIJENOS            

Na gibanje iona utječe i električno polje. Koncentracijski i kemijski gradijent čine zajedno elektrokemijski gradijent. Stanična membrana je s citoplazmatske strane negativno nabijena, a s vanjske pozitivno (membranski potencijal).

  

Takva raspodjela naboja pogoduje ulasku kationa (pozitivno nabijeni ioni), a suprotstavlja se ulaženju aniona (negativno nabijeni ioni).

Aktivan prijenos - odvija se uz utrošak energije i (najčešće) uz koncentracijski gradijent. Kao izvor energije može koristiti ATP ili neki drugi izvor energije.

Primjer aktivnog prijenosa je natrij/kalij crpka u staničnoj membrani. Ona izbacuje natrijeve ione iz stanice, a kalijeve ubacuje u stanicu. Ovaj proces odgovoran je za održavanje staničnog membranskog potencijala.
Crpku čine proteini koje su ugrađene u membranu, to su enzimi koji cijepaju ATP (ATP-aze).

ENDOCITOZA

Endocitza je način ulaska velikih molekula i mikroorganizama u stanicu. Stanična membrana se uvrne u obliku mjehurića u kojem se nađe molekula ili mikroorganizam.
Obrnuti proces (izbacivanje tvari iz stanice pomoću membranskih mjehurića koji se stapaju sa staničnom membranom) naziva se egzocitoza.

Više informacija i drugih korisnih sadržaja možete naći na poveznicama:

https://instrukcije-poduke.wixsite.com/instrukcije-hr

https://poduke.wixsite.com/instrukcije 
https://instrukcije-poduke.business.site

Kvalitetne instrukcije iz više predmeta možete dobiti na 
telefon (WhatsApp,Viber) 095 812 7777, 
Skype: moje.instrukcije

Instrukcije iz biologije - Stanična jezgra

Instrukcije iz biologije - Stanična jezgra

 

Stanična jezgra je okrugla ili ovalna stanična tvorba veličine 5 – 10 µm. Sadrži nasljednu uputu.
Unutar jezgre uočljiva je i jezgrica (nukleolus). Ostali dio jezgrine tvari je nukleoplazma. 
Jezgra je obavijena ovojnicom. Jezgrina ovojnica sastoji se od dvije membrane (vanjske i unutrašnje), između kojih je međumembranski prostor debljine 20 – 40 nm. Svaka membrana je dvosloj lipida s uklopljenim bjelančevinama.
Ovojnica ima brojne pore koje su omeđene bjelančevinastim prstenom, čime je omogućen promet tvari između jezgre i citoplazme.
Sadržaj jezgre zove se KROMATIN (grč. chroma – boja). 
Kromatin se sastoji od DNA i bjelančevina.
 

 

Epitelne stanice usne šupljine

Dokazi da je nasljedna tvar pohranjena u staničnoj jezgri1831. R. Brown otkrio je staničnu jezgru.
U stanici obično postoji samo jedna jezgra, no u nekih algi i gljiva stanice su višejezgrene (polienergidne).

Energida – tvorevina koja se sastoji od jezgre i pripadajuće citoplazme kojom ta jezgra upravlja.

Pokusi na amebama dokazali su da je jezgra nužna za život i diobu stanice (ako se stanica razreže na dva dijela, samo dio s jezgrom nastavlja život).

J. Hämmerling
Izvodio je pokuse transplantacije (presađivanja)  na jednostaničnoj zelenoj algi Acetabularia, koju čini velika stanica (oko 5 cm) koja oblikuje stapku i klobučić.
Na dnu stapke je proširenje u kojem je smještena stanična jezgra.
Različite vrste alge razlikuju se izgledom klobučića.

 

Acetabularia sp.

Na dio alge A. mediterranea s jezgrom nacijepljen je dio alge A. wettsteinii bez jezgre.
Alga obnavlja klobučić koji izgledom odgovara vrsti od koje potječe jezgra.
Pokus pokazuje da jezgra određuje građu i oblik (morfologiju).

 

Dokazi da je nasljedna uputa zapisana u DNA

1928. F. Griffith
Izvodio pokuse s bakterijama roda Pneumococcus.
Zarazio je dvije skupine miševa, jednu s pneumokokima S, a drugu s pneumokokima R.
bakterije S – obavijene su sluzavim omotačem, pa na hranidbenoj podlozi stvaraju sjajne glatke kolonije (eng. smooth = gladak).
bakterije R – nemaju omotač i oblikuju hrapave kolonije (eng. rough = hrapav).

Miševi zaraženi bakterijama S uginuli su od upale pluća, a zaraženi bakterijama R ostali su zdravi.
Ako se miševi zaraze mrtvim stanicama S ostaju zdravi.
miševi su ugibali nakon što su primili izmiješane mrtve stanice S i žive R.

Griffith je zaključio da su se neke bakterije tipa R pretvorile u tip S. Pojava se naziva transformacija.1944. O.T. Avery
Objavio otkriće da je nukleinska kiselina deoksiriboznog tipa osnovna jedinica principa pretvorbe pneumokoka.
Ustanovio je da komadići DNA izlaze iz mrtvih bakterija S. Neki od njih sadrže gen za sintezu sluzava omotača. Kada takav komadić DNA dospije u živu stanicu R, on se ugradi u njezinu DNA, a time stanica R počinje sintetizirati omotač (pretvara se u stanicu S).
 Osnovna jedinica nasljeđivanja je gen.
Gen – dio molekule DNA koji sadrži uputu za sintezu nekog proteina ili ribonukleinske kiseline.
 J.D. Watson i F. H. Crick
Na temelju fotografija Rosalind Franklin odgonetnuli su prostorni raspored atoma u molekuli DNA (strukturu DNA).

Slika DNA (dobivena ogibom x-zraka pri prolasku kroz kristale DNA)

Više informacija i drugih korisnih sadržaja možete naći na poveznicama:

https://instrukcije-poduke.wixsite.com/instrukcije-hr

https://poduke.wixsite.com/instrukcije 
https://instrukcije-poduke.business.site

Kvalitetne instrukcije iz više predmeta možete dobiti na 
telefon (WhatsApp,Viber) 095 812 7777, 
Skype: moje.instrukcije

Instrukcije iz biologije - Nukleinske kiseline

Instrukcije iz biologije - Nukleinske kiseline

Nukleinske kiseline su dugačke lančaste molekule izgrađene od podjedinica nukleotida. To su makromolekule koje sudjeluju u pohrani, prijenosu i ekspresiji genetičke informacije.

Nukleotid je izgrađen od tri građevne jedinice:
a) dušične baze
b) šećera
c) fosfata

 
Nukleotidi su međusobno povezani preko fosfatne skupine. 

Deoksiribonukleinske kiseline

DNA (deoksiribonukleinska kiselina) je molekula koja u sebi pohranjuje nasljednu uputu i koja se udvostručuje. Sadrži deoksiribozu, spremište je genetičke informacije, uglavnom sadržana u jezgri.
Građena je od dva zavojito obavijena dugačka lanca nukleotida (polinukleotidni lanac).

Nukleotid:
a) šećer - deoksiriboza
b) fosfat
c) dušična baza - četiri različite organske baze (pirimidinske i purinske).

  

Pirimidinske baze (građene od jednog prstena):
CITOZIN (C)
TIMIN (T)

 

Purinske baze (dva prstena):

GUANIN (G)
ADENIN (A)

  

Dva polinukleoidna lanca DNA spojena su vodikovim vezama između odgovarajućih komplementarnih baza.
Adenin se sparuje s timinom (dvije vodikove veze), a citozin s guaninom (tri vodikove veze).

  

Ribonukleinske kiseline

Ribonukleinska kiselina (RNA) sastavljena je od jednog lanca nukleotida. Za razliku od DNA umjesto deoksiriboze sadrži šećer ribozu. Umjesto dušične baze timin ovdje dolazi uracil. Sudjeluje u ekspresiji informacija tijekom sinteze proteina, stvara se u jezgri.

Vodikove veze između komplementarnih baza istog lanca uzrokuju uzrokuju savijanje molekule RNA.

  

Razlikuju se tri tipa molekula RNA: 

• a) glasnička ili mRNA – u jezgri sudjeluje u transkripciji genskog koda, potom se kroz jezgrinu ovojnicu premješta u citoplazmu, gdje sudjeluje u procesu translacije
• b) prijenosna ili tRNA – ima ulogu prijenosnika aminokiselina do ribosoma gdje gradi polipeptidni lanac
  c) ribosomska ili rRNA – uz ribosomske proteine je sastavni dio ribosoma

Više informacija i drugih korisnih sadržaja možete naći na poveznicama:

https://instrukcije-poduke.wixsite.com/instrukcije-hr

https://poduke.wixsite.com/instrukcije 
https://instrukcije-poduke.business.site

Kvalitetne instrukcije iz više predmeta možete dobiti na 
telefon (WhatsApp,Viber) 095 812 7777, 
Skype: moje.instrukcije

Instrukcije iz biologije - Plastidi

Instrukcije iz biologije - Plastidi

Stanični organeli koji se nalaze samo u biljnim stanicama.

U plastide se ubrajaju kloroplasti, kromoplasti, leukoplasti i proplastidi (plastidi meristemskih stanica).
Plastidi sadrže vlastitu DNA. Djelovanjem fizikalnih čimbenika (npr. svjetlosti) mogu se pretvarati iz jednog oblika u drugi. 

PROPLASTIDI

Proplastidi su mali, bezbojni i nediferencirani plastidi u meristemskim stanicama izdanka i korijena. Ishodišni oblik plastida iz kojeg se mogu razviti ostali oblici.
Obavijeni su ovojnicom koju čine dvije membrane. Unutrašnja membrana stvara uvrate iz kojih se na svjetlosti razvijaju tilakoidne membrane.
  

KLOROPLASTI 

Kloroplasti su fotosintetski aktivni plastidi prisutni u stanicama zelenih dijelova biljke (listu, stabljici, plodu).
Okrugla ili ovalna tjelešca promjera 4 – 8 μm. Obavijeni su ovojnicom koju čine dvije membrane.

Unutarašnja membrana odvaja stromu; u kojoj se sintetiziraju škrob i mast; koji se pohranjuju u obliku škrobnih zrnaca ili kapljica masti. U stromi se nalazi i prstenasta DNA, te ribosomi.
U unutrašnjosti kloroplasta je membranski sustav tilakoida. Pojedinačni tilakoidi nazivaju se stroma – tilakoidima, a višeslojne naslage grana – tilakoidima. Na tilakoidne membrane vezani su pigmenti (klorofil, karoteni i ksantofil).

Na tilakoidnim membranama se Sunčeva energija energija tijekom procesa fotosinteze pretvara u kemijsku energiju koja se pohranjuje u organskim molekulama.
Fotosintezu možemo sažeto prikazati jednadžbom:
  

KROMOPLASTI  

Plastidi koji su obojeni žuto, narančasto ili crveno. Daju boju zrelim plodovima, laticama cvijeća i korijenu nekih biljnih vrsta. Mogu nastati iz proplastida ili kloroplasta.

Ne fotosintetiziraju jer nemaju klorofil. Od pigmenata sadrže karotenoide (prisutni su i u kloroplastu, ali su tamo prekriveni klorofilom).

  

LEUKOPLASTI

Plastidi koji ne sadrže pigmente, a nalaze se u spremišnim tkivima kao što su sjemenke, gomolji i korijen.

AMILOPLASTI – leukoplasti s velikim škrobnim zrncima

PROTEINOPLASTI – leukoplasti s proteinskim tjelešcima

ELAIOPLASTI – leukoplasti koji sadrže lipide

U promijenjenim fiziološkim uvjetima leukoplasti mogu razviti pigmente i prijeći u kromoplaste ili kloroplaste (npr. ozelenjavanje gomolja krumpira, lukovice luka itd).

Više informacija i drugih korisnih sadržaja možete naći na poveznicama:

https://instrukcije-poduke.wixsite.com/instrukcije-hr

https://poduke.wixsite.com/instrukcije 
https://instrukcije-poduke.business.site

Kvalitetne instrukcije iz više predmeta možete dobiti na 
telefon (WhatsApp,Viber) 095 812 7777, 
Skype: moje.instrukcije

Instrukcije iz biologije - Krv

Instrukcije iz biologije

Krv

Krv je suspenzija različitih skupina stanica u krvnoj plazmi kao složenom vodenom mediju. Gusta, viskozna i neprozirna tekućina crvene boje. Sastoji se od tekućeg dijela, krvne plazme, krvnih stanica i krvnih pločica.  

Uloga krvi:

• funkcija disanja (prijenos kisika i ugljikovog dioksida)
• funkcija prehrane (prijenos hranjivih tvari iz crijeva u stanice)
• izlučivanje štetnih tvari iz tijela
• održavanje tjelesne temperature 
• održavanje količine vode u tijelu 
• održavanje ionskog sastava i pH 
• obrana tijela od infekcija
• prijenos različitih tvari (hormoni, vitamini)

  

Krv ubrajamo u tekuće vezivno tkivo. Ukupni volumen krvi u odrasle osobe je oko 5 litara.

Boja krvi dolazi od crvenih krvnih stanica (eritrocita). Eritrociti sadrže krvni pigment hemoglobin. Hemoglobin

Molekula hemoglobina na sebe veže kisik što omogućava prijenos kisika iz pluća u stanice.
Oksihemoglobin je molekula hemoglobina koja prenosi vezani kisik (jarkocrvene je boje).
Karbaaminohemoglobin je molekula hemoglobina s vezanim ugljikovim dioksidom (tamnije crvene boje).

  

 

Hemoglobin se uglavnom sintetizira iz octene kiseline i glicina, koji zajedno tvore pirolov prsten. Udruživanjem četiri pirolskih spojeva nastaje protoporfirin. Jedan od protoporfirinskih spojeva veže se sa željezom u molekulu hema.

Četiri molekule hema spajaju se s jednom molekulom proteina globina stvarajući molekulu hemoglobina.

Krvna plazma
 

Krvna plazma je žućkasta tekućina koja se dobije uklanjanjem krvnih tjelešaca (centrifugiranjem ili spontanim taloženjem). Krvna tjelešca se talože (sedimentiraju) jer imaju veću specifičnu težinu od krvne plazme. Brzina sedimentacije krvnih stanica ovisi o odnosu specifične težine krvnih stanica prema specifičnoj težini plazme. Volumni odnos krvnih stanica i plazme iznosi oko 45:55.
 

Hematokrit je volumni dio krvnih stanica (i trombocita); a dobije se centrifugiranjem krvi u tankoj baždarenoj kapilari.
Osim anorganskih tvari (ioni natrija i klora) u krvnoj plazmi se nalazi i velika količina proteina: albumini, α, β, γ globulini, fibrinogen.
Albumini  

• sintetiziraju se u jetri
• sudjeluju u prijenosu različitih hormona
   

α  i β - globulini

• slična uloga kao i albumini

γ globulini

• većina su protutijela koja štite tijelo od zaraze

Fibrinogen

• čimbenik u zgrušavanju krvi

Krvna tjelešca

Krvna tjelešca – zajednički naziv za krvne stanice i krvne pločice
Krvne stanice:

• eritrociti – crvene krvne stanice
• leukociti – bijele krvne stanice
   

Krvne pločice – trombociti

 

Eritrociti

• najbrojnije krvne stanice
• u litri krvi kod muškaraca 4,4 – 5,8 × 10¹²; kod žena 3,8 – 4,9 × 10¹²
• zreli eritrociti su jedine žive stanice u čovjeka koje ne sadrže jezgru
• bikonkavni oblik
• u citoplazmi zrelog eritrocita nalazi se crveni krvni pigment (hemoglobin)
• hemoglobin se sintetizira u koštanoj srži u stanicama prethodnicama eritrocita (sadrže jezgru)
• fetalni hemoglobin (HbF) se sintetizira u fetalno doba; kasnije ga zamjenjuje adultni hemoglobin (HbA) 
• HbF ima veću sposobnost vezanja kisika kod nižih koncentracija kisika; razlikuje se od HbA po sastavu polipeptidnih lanaca globina
•  prosječni životni vijek normalnog eritrocita je oko 120 dana
• mrtvi eritrociti razgrađuju se najvećim dijelom u slezeni
  
  Razgradnja hemoglobina

• razgradnjom hemoglobina nastaje bilirubin (žuti pigment)
• bilirubin se izlučuje iz krvi i jetre putem žuči u crijevo; gdje se pomoću bakterijskih enzima pretvara u smeđi sterkobilin B i žuti urobilin B (daju smeđu boju stolice i žutu boju mokraće)  

Više informacija i drugih korisnih sadržaja možete naći na poveznicama:

https://instrukcije-poduke.wixsite.com/instrukcije-hr

https://poduke.wixsite.com/instrukcije 
https://instrukcije-poduke.business.site

Kvalitetne instrukcije iz više predmeta možete dobiti na 
telefon (WhatsApp,Viber) 095 812 7777, 
Skype: moje.instrukcije